FIGLIO DI PUTTANA: Fini rad (Slušaj najglasnije, 2011)Debi beogradskog benda je dosegao visoke glazbene performanse, ali se potpuno srozao na lirskom teritoriju sa stihovima za klince i adolescente.Figlio Di Puttana su peterac iz Beograda osnovan još početkom 90-ih i navodno su po nekim izvorima jedan od najusviranijih srpskih koncertnih bendova. Sviraju funk u različitim oblicima, a ovo im je za nepovjerovati, tek prvi album. Bend čine Goran Lukić Luka (bas), Goran Guraj G (vokal), Dragan Đurić Đura (bubnjevi), Mirko Maksimović (gramofon i sempler) i Janko Mostarlić (gitara i vokal). Glazbeno su negdje na relacijama klasičnog funka ranih RHCP, nekadašnjih beogradskih Du Du A i dubrovačkih Fali V (ako se još tko sjeća ovih bendova) sve do prijedorskih D'Bau, a može se u nekim intervalima primjetiti da su skloni i žešćem metalskom gitarističkom groove-u, te hip-hopu, jazzu i ambijentalnim acid-pop utjecajima za laganiju čagicu kakva je veoma trendly bila u Aquariusu tokom 90-ih godina (kada se enormno mnogo vrtio Jamiroquai).Vrlo dobro isproduciran i ispoliran albumčić u trajanju od 37 minuta osim karakteristične funk svirke sa DJ scratchevima i samplovima (+ jedan electro/ dubstep/ d'n'b remix "Final render Šimi rmx") donosi uobičajeno loše i plitke tekstove s veoma iritantnim vokalima glavnog frontmena kao da ih je pisao drugujući sa Anthony Kiedisom. Riječ je o sitnim šatro štosevima koji su poziv na tulum i seks, te praktički u njima osim zabave koja može upaliti na nekoliko kratkotrajnijih fora i fazona nema ničega iole interesantnog. To se najbolje uočava u prve dvije uvodne kompozicije "Se vidimo" i "Šimi nis" koje su očito napravljene za onu instant-hit audijenciju, pa bi stoga mogle upaliti kao potencijalni aduti za najširi komercijalni domet radio stanica. Nešto ozbiljnija pjesma je "Nova sreća" gdje se bend upustio i u rock teritorij pri tome maznuvši neke gitarske sintagme hita "Don't fear the reaper" Blue Oyster Cult, dok je ostatak materijala vrlo plitak zbir pjesmica koje protežiraju afro - latino/ ska ritam otprilike negdje za našu Ivanu Banfić ("Šlager"), te mnoge krađice i posuđenice iz različitih perioda rock povijesti od funka ("Get down") sve negdje do natruha gungea koji se osjeća u riffovma pjesama "Woman" i "Pauk" (previše nalikuje na "Alive" Pearl Jam). Općenito, veoma loši i posve neubjedljivi tekstovi nagrđuju inače vrlo dojmljiv glazbeni rad benda, a koliko se može iščitati s omotnice, krivci za to nisu članovi benda, već nekolicina gostiju koji su napisali upravo problematično blesave i šašave stihove. Sveskupa, ovo podsjeća upravo po toj specifikaciji rada na Galactic iz New Orleansa koji su odreda sjajni funk-rock muzičari s vrlo lošim tekstovima koje im pišu gosti koji ih i odpjevaju ili odrepaju.ocjena albuma [1-10]: 5horvi // 24/08/2011