BAKA WHITE: Baka White (Slušaj najglasnije, 2012)Zagrebački oldtimer blues bend čak niti na svojem facebook webu nije htio navesti imena članova ili biografiju smatrajući da je važnija glazba od njezinih autora/izvođača. U kratkom e-mail kontaktu uspio sam samo saznati da su nekad davno svirali i imali bendove, te da su se ponovno aktivirali u ovom sastavu nakon nekih desetak godina pauze. O kojim glazbenicima je riječ, nemam pojma, ali da imaju dušu za blues i vlastiti stil, o yeah baby. Na ovome debiju (bar tako izgleda), predstavljaju se u akustičnom izdanju sa 12 pjesama na engleskom jeziku koristeći akustičnu gitaru, usnu harmoniku (u nekim skladbama imaju i laganu, jedva čujnu pratnju orgulja), vokal i minijaturni set bubnjeva koji metlicama lagano praši po dobošu, tomovima i fuzz-čineli (bas pedala i klasične palice se gotovo ne koriste). Svi oni su ravnomjerno i kompaktno uključeni u igru, no najviše im šmeka donose melodije usne harmonike i veoma harmoničan, prilično hrapavi falset pjevača, te prateći vokal koji često oponaša zavijanje kojota u preriji ili lavež psa. Naravno, gitarist je također vrstan blues tehničar koji se ne drži samo osnovnih sintagmi klasičnog delta-bluesa; ima u njegovoj svirci mnogo različitih interludija iz oblasti ambijenta, melodijskih minijatura i zanimljivih dosjetki na foru tex-mexa i countrya. U kompletu, Baka White zvuči poput neke stare prašnjave ploče iz vremena kada su vinili tek počeli zamijenjivati škripave valjke i muzičke kutije, pa su shodno tome i čitav album razriješili bilo kakve produkcije. Točnije, zvuk je čisti lo-fi i kao takav je posve autentičan, a pjesme su mahom poletne, pune starinskog šarma sa čestim asocijacijama na zlatno vrijeme kabareta i zadimljenih saloona sa drvenim podom, otvorenim kaminom, prepariranim grizlijem i obaveznom sačmaricom obješenom pored šanka na dohvat brkatom barmenu.Od prve skladbe "Lots of things you oughta know" do posljednje "Alone in the dark" kroz 44 minute albuma izmjenjuju se posve jednostavni stilski obrasci u koje su utrpane sve osnovne karakteristike čistog bluesa, a mahom neopterećeni tekstovi s klasičnim temama (ljubav, putovanje, samoća) u simbiozi sa vrlo poletnom i ritmički nabrijanom svirkom, bez ikakvih problema mogu i najpijanijeg gosta u saloonu dići na noge. Nemaju 'teških' tema s tugaljivim i dosadnim blues 'vibrama'. Iz njihove glazbe iskače u prvi plan verdina i optimizam, a zahvaljujući ovakvom uistinu starinskom i za mnoge zaboravljenom (a za one mlađe nepoznatom) eklekticizmu, Baka White pruža raritetan doživljaj - povratak u vrijeme prije prohibicije i rock and rolla. U ono doba kada je električna struja bila dostupna samo najbogatijem staležu, a ako se ovako nastavi sa poskupljenjem, možda ćemo se svi mi ponovno vratiti na stare lampaše i akustičnu glazbu...ocjena albuma [1-10]: 7horvi // 24/04/2012